Pola stoljeća života i rada "Rovinjske tržnice" u gotovo dvjesto pedeset godina povijesti Trga Valdibora
U decenijima nakon nasipavanja kanala koji je dijelio otočno naselje od kopna (1763.), ona koja se nazivala “Val dello squero di Valdibora” (Uvala škvera Valdibora - čija je obala sezala do rubova današnjeg Trga Garibaldi) postala je prostrani trg između linija kuća u Ulici Driovier i Dreîocastiel (danas Ulica Vl. Švalbe). Što se tiče njegove topografije, treba istaknuti da je ista dovršena sredinom 19. stoljeća kada su njene obale podignute na visinu današnjih, dok je u središnjem dijelu izgrađena velika zgrada Rubineo (1854.), koja je na prvom katu imala prostranu „općinsku dvoranu“ (prilagođenu u kazalište 1865. godine, danas “Antonio Gandusio”), a u prizemlju mesnicu i ribarnicu. Tada je i prodaja drva prebačena na poziciju koja se nazivala „obalom Dreîocastiel“ (s kamenim stubištem uz obalu, nedavno rekonstruiranim), odnosno u dijelu trga Valdibora koji je najbliži toj ulici.
Krajem 19. stoljeća u prizemlju pojedinih kuća koje su okruživale novi Trg Valdibora otvorile su se prve trgovačke radnje i prve gostione-krčme. Sam trg najviše su oživljavali šatori i carusìte cirkusa koji su se zaustavljali u Rovinju i štandovi koji su se postavljali za blagdan Sv. Eufemije. Tijekom rujna nebrojeni su bili vozovi i volovi rovinjskih vinogradara, onih Rovinjskog Sela i drugih obližnjih područja, koji su dolazili vagati grožđe na javnoj vagi postavljenoj godine 1882. nasuprot kazalištu, prema moru. Do vage nalazio se i „vespazijan“, te nakon prvog svjetskog rata i skroman sanitarni čvor u òvrstom objektu.
Trg Valdibora zadržao je i u vrijeme Italije karakteristike i sadržaje važnog javnog područja (rovinjske žene prostirale su ovdje rublje, ljudi koji su pristizali iz okolice prodavali su drva i pleteno šiblje), uzevši u obzir i činjenicu da se u središtu današnje zelene tržnice nalazio jedini gradski zdenac pitke vode (godine 1908. dovedena je do ovdje cijev novog vodovoda s područja Campolongo) koji je bio od velike koristi za kućanske potrebe građana.
U godinama nakon Drugog svjetskog rata ovaj dio Valdibore oživljavali su ponajviše cirkusi sa svojim kolima, šatorima, vrtuljcima i zabavama kao što je vidljivo iz jednog prekrasnog akvarela Bruna Mascarellija iz 1954. godine, da bi sredinom pedesetih godina prostrani Trg Valdibora podlijegao novim i značajnim promjenama. Dana 6. rujna 1956. a tik uz rivu podignut je “Spomenik palim borcima za slobodu“, dok je slijedećeg proljeća okolni prostor preuređen u gradski park.
Oživljavanje zabilježeno u svim sektorima gradskog života počevši od šezdesetih godina koje je potpomognuto i sve intenzivnijim razvojem turizma, nametnulo je i poboljšanje u trgovačkoj mreži.
Pozicija zelene tržnice na trgu tada zvanom “Piazza delle erbe” (danas Trg Pignaton), nije više odgovarala novim zahtjevima, posebice prometu motornih vozila duž ove značajne gradske arterije. Upravo je iz tog razloga dana 22. lipnja 1960. Zelena tržnica premještena na Valdiboru uz postavljanje drvenih stolova (natkrivenih jednostavnim tendama) razmještenih oko zdenca.
U ožujku slijedeće godine započeli su radovi preuređenja prizemlja zgrade kazališta, koje se do tada koristilo kao gradska ribarnica. Ovaj prvi „supermarket“ Trgovačkog poduzeća „Prehrana“, čije se svečano otvorenje održalo 15. srpnja 1961. godine, dobio je ime „Istra“; u njega su smješteni mesnica (s pet prodajnih mjesta) i pultovi za voće i povrće. To je ujedno zahtijevalo seljenje ribarnice u prostore bivše rovinjske tiskare („Prima tipografia istriana“ u vlasništvu obitelji Coana, kasnije obitelji Bartoli) koji su gledali na Trg Garibaldi (u dijelu koji je gledao prema novoj otvorenoj tržnici, našlo se mjesta za još jednu trgovinu povrća). Svečano otvorenje nove ribarnice također je održano 15. srpnja.
Godine 1968. ovo prostrano područje Valdibore doživjelo je dodatne značajne promjene: dana 10. lipnja srušena je javna vaga i njezina mala pripojena zgrada; početkom
srpnja proširena je otvorena zelena tržnica. Stari drveni stolovi zamijenjeni su betonskim, natkrivenim velikim i šarenim tendama.
Za kraj, na prelasku u novo stoljeće i milenij te uslijed velikih radova na gradskoj infrastrukturi izvedenih na Valdibori (postavljanje novog kolektora, otvaranje velikih parkirnih površina, obnova Ulice palih boraca do kazališta „A. Gandusio” /dovršena u svibnju 2001./, preuređenje zelenih površina oko spomenika /2003.-2006. po projektu prof. dr. Dušan Ogrina/ i postavljanje malog dječjeg igrališta /2004. po projektu Galene Grohovac i Barbare Matošović Talajić), njegova prostrana zona prema starom gradu također je doživjela značajne zahvate obnove. Tijekom prve polovice 2003. zelena je tržnica proširena i obnovljena u svim svojim strukturama po projektu arhitekta Riccarda Paliaga (uključujući popločivanje i novo natkrivanje stolova); 23. lipnja 2004. svečano je otvorena nova ribarnica, potpuno modernizirane unutrašnjosti. U međuvremenu, otvorene su nove radnje u prizemlju kuća u Ulici Švalba koja gleda prema tržnici, a u dijelu prema moru izgrađeni su novi sanitarni čvorovi i 2008. nanovo je popločeno područje za stolove tzv. „Tržnice – C“.
Ovaj sažeti povijesni prikaz obale i trga Valdibora iznosi njegovu interesantnu povijesno-urbanu priču koja je uvijek bila protkana svakodnevicom punom raznolikostima i ljudskim događajima koji se posljednjih pedeset godina mogu posebno povezati uz mnogobrojne prodavačica koje su svojim kvalitetnim asortimanom voća i povrća, a posebice svojim uobičajenim, šarolikim i veselim načinima i sposobnostima ponude i prodaje mnogobrojnim kupcima i posjetiteljima, pretvorile tržnicu – markat u jedan od najkarakterističnijih ali i dinamičnih i živih kutova našega grada.